Loading

29. NEDJELJA KROZ GODINU

Neuslišane molitve?

Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir o kojem Krist danas govori u evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući? Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće? Vratimo se na početke.
Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik im reče: „Bit ćete kao bogovi.“ U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost. Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“, htjeli su se na svoj primitivni način natjecati s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli sporazumijevati.
Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zemlje i više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom povijesti. Što je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? Nije li se čak i neka emisija zvala „Hrvatski idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva nikad dovoljno…
Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni? Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze i nikada dovoljno. 
Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir o kojem Krist danas govori u evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući? Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće? Vratimo se na početke.
Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik im reče: „Bit ćete kao bogovi.“ U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost. Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“, htjeli su se na svoj primitivni način natjecati s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli sporazumijevati.
Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zemlje i više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom povijesti. Što je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? Nije li se čak i neka emisija zvala „Hrvatski idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva nikad dovoljno…
Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni? Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze i nikada dovoljno. 
Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir o kojem Krist danas govori u evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući? Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće? Vratimo se na početke.
Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik im reče: „Bit ćete kao bogovi.“ U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost. Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“, htjeli su se na svoj primitivni način natjecati s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli sporazumijevati.
Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zemlje i više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom povijesti. Što je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? Nije li se čak i neka emisija zvala „Hrvatski idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva nikad dovoljno…
Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni? Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze i nikada dovoljno. 

"Ograda" je postala aktualna riječ. Rade se ograde, da bi se osigurao i zaštitio posjed, da netko izvana ne prodre u naše područje. Na strano i na strance gleda se u pravilu kao na prijetnju, pred kojom se želi zaštititi. Često puta to nije neka okrutnost, koja dopušta da se tako postupa,  nego je to nesređen strah pred onim koga se ne poznaje.
Ograde nisu podignute samo na granicama zemalja, nego u vlastitoj glavi i u vlastitim srcima.
Jedan njemački župnik i pjesnik ovako je formulirao strah pred novim:
Upitaj stotinu katolika: što je najvažnije u Crkvi?
Oni će ti odgovoriti: Misa.
Upitaj stotinu katolika: što je najvažnije u misi?
Oni će ti odgovoriti: pretvorba.
Kaži stotini katolika: najvažnija u Crkvi je pretvorba.
Oni će biti uznemireni: ne, treba ostati kako je!
Najkraće, ali dragocjeno pismo apostola Pavla Filemonu, gospodaru roba, je pledoaje za otvaranje granica srca. Bogatom Filemonu pobjegao je rob. U svom bijegu došao je u kontakt s Pavlom. Pavao ga je zavolio, obratio ga je i najradije bi ga zadržao kod sebe kao suradnika, ali Pavao poštuje rimsko pravo i društveni poredak. Onezim, rob koji je i sam postao kršćaninom, vraća se svome gospodaru s Pavlovom preporukom. Pavao moli vlasnika roba, da odbjegloga primi ne više kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga, jer rob je slika Božja i stoga neka prema njemu postupi kao sa bratom. U tekstu koji je ovdje skraćen čitamo također što Pavao piše: "Ako ti je u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni upiši!" (r.18.) 
U tom literarno – pastoralnom,  sjajnom pismu Filemonu otkrivamo o čemu se radi kad se zatvorene granice srca otvore. Pavao se odriče izvršavanja svoje službe koja se sastoji u zapovijedi poslušnosti; on s jedne strane ne zadržava za sebe dobrog i sposobnog suradnika, nego ga šalje tamo, gdje rob pripada. Ipak on ne izručuje jednostavno roba rimskoj praksi kažnjavanja, nego usrdno moleći prosi on kod Filemona da otvori svoje srce. On podsjeća vlasnika roba, da je rob "brat u Gospodinu", jer oboje, gospodar i rob, pripadaju Kristu.
Može biti da se na granicama ne drži željenoga prava i reda u željenoj mjeri. Može biti, da se ne zna kako dalje. Može biti da se bojimo prodora kriminala. Isto tako na drugoj strani ograde stoje ljudi. I jer su to ljudi, oni su – kao i mi iskusili na prvoj stranici Biblije da su slika Božja. Što čine slike Božje, koje stoje nasuprot jedni drugima s ove i s one strane ograde?
Ne bi li trebalo onima koji povlače ogradu, da bi zaštitili svoju vlastitu sigurnost, jedno sasvim hitno pismo, kako ga je Pavao napisao Filemonu? Također i ljudi s one strane naših ograda su ljubljene sestre i braća.

Je li Bog kao sudac iz današnje Isusove prispodobe? Nije. Bog je drugačiji od suca iz današnje prispodobe. Zar Bogu treba dodijavati kako bi se on smilovao i uslišao našu molitvu? Nipošto! U evanđeoskoj prispodobi ne radi se o sucu, nego o udovici, njezinu stavu i molitvi.

Zasigurno su nam poznate neke osobe u našoj sredini, u obitelji ili u susjedstvu, a možda su i naši prijatelji, kojima je sve teže moliti. Imaju osjećaj da su njihove molitve neuslišane. Više se ne trude svoje potrebe i nevolje donijeti pred Boga. Bog im je daleko. Međutim, prestati moliti znači prestati vjerovati.

Današnji evanđeoski odlomak možemo povezati upravo sa situacijom vjernika koji su se umorili od molitve, posumnjali u nju, postali nesigurni u smislenost molitve. To je ozračje koje nas okružuje. Je li nas Bog stvarno čuje? Ljudi prestaju vjerovati u Boga kada ništa više od njega ne očekuju. Upravo se to događa u životu mnogih oko nas. Prestali su kucati na njegova vrata. Logično je prestati moliti ako se ne vjeruje da Bog čuje i vidi.

Otvaramo se drugima i s njima dijelimo naše najintimnije osjećaje, probleme i nevolje samo ako osjetimo da je ta osoba spremna saslušati, da nas može razumjeti. Današnja prispodoba stoga ne želi samo opomenuti i potaknuti na ustrajnu molitvu. Ona ojačava temelj molitve, to jest unutarnju izvjesnost da Bog sluša svaku molitvu. Isus jasno kaže da je Bog Otac koji čuje i vidi.

Kako sve to spojiti s iskustvom i činjenicom da unatoč tolikih molitvenih zaziva na zemlji još uvijek vlada pravo jačega, a ljudi žive u međusobnoj mržnji, da su dobra zemlje tako nepravedno podijeljena? Nemamo na to lak odgovor. Isus je učitelj molitve. U molitvi nije riječ samo o osobnim interesima i željama pojedinca.

Molitva Očenaša uči nas moliti stavljajući nam pred oči uzvišene ciljeve: dolazak kraljevstva Božjega, ostvarenje volje Božje na zemlji, skrb za kruh svakidašnji, poziv na praštanje, oslobođenje od zla.

Bog je pun inicijativa, ali je nemoćan bez ljudske suradnje. Isus jasno kaže da Bog sluša svaku molitvu. Možda i ne slutimo koliko svi mi živimo od mnogih nepoznatih molitelja. Svaka molitva otvara prostor da se događa volja Božja u ljudskoj povijesti. Ništa što se moli u jedinstvu s voljom Božjom, ne ostaje bez odgovora – pa i onda kada to odmah ne opažamo.

Isusov Bog nije kao sudac iz prispodobe kojega treba natjerati da pomogne, nego je od početka prema nama dobrohotan i susretljiv. I kada se svake nedjelje okupljamo na zajedničku molitvu mi zapravo molimo za čitavi svijet, osobito za sve one koji su se zbog različitih razloga umorili i prestali moliti. Okupljamo se na euharistijsko slavlje jer još nismo prestali vjerovati i preporučivati naše bližnje, svijet i sve ljude Bogu. Crkva moli za sve koji više ne mogu ili ne žele moliti, ili pak ne znaju kako uzdignuti svoje ruke i srce Bogu, u povjerenju i pouzdanju.

U toj vjeri ustrajno molimo. I zahvaljujemo za tu vjeru na svakom euharistijskom slavlju.

fra Anđelko Domazet, ofm



rije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah, snalazi i vas, jer se udaljio tješitelj, i koji nas je kao jaganjce nosio u svom naručju, otputovao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove; on koji je Jakova učio zakonu života i stege, a Izraelu ostavio zavjet mira. Zbog njega bi se trebalo veoma radovati, ali se moramo žalostiti mi koje u njegovoj odsutnosti okružuje tama i smrtni zavija mrak. To je za sve gubitak, a za mene izvanredna bol, jer me ostavio u tmini opterećenog mnogim brigama i pritisnutog bezbrojnim nevoljama. Zato vas zaklinjem: žalostite se, braćo, sa mnom, i ja sam pun tuge i s vama se žalostim, jer smo siročad, oca nemamo i ugasila nam svjetlost vida očinjeg.

Da, uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko od nas. Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla, koji obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira. To je i učinio kao pravo Sunce. Onaj koji se rađa s visine obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju ognjem svoje ljubavi: propovijedajući kraljevstvo Božje i obraćajući srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu pripravljao je Gospodinu novi narod. Ime mu se pročulo do dalekih otoka i divile su se sve zemlje predivnim djelima njegovim.
Stoga se nemojte, sinovi i braćo, prekomjerno žalostiti, jer će nas Bog, otac sirota, tješiti svojom svetom utjehom, a ako plačete, braćo, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je prešao iz smrti u život. Radujte se jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima je oprostio grijehe koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.
A nakon što sam ovo rekao, javljam vam veliku radost i novo čudo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim na Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Nedugo prije smrti brat i otac naš pojavio se razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su naime ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala. A njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv. Dok je duh njegov još živio u tijelu, ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja, nego prezreno lice njegovo, i nije na njemu bilo uda koji ne bi bio mnogo trpio. Poradi grčenja živaca udovi su mu se bili ukočili, kao što biva mrtvom tijelu, ali poslije svoje smrti izgledao je prekrasan, čudnovatim se sjajem zarumenio, na radost onih koji su ga vidjeli. A udovi, koji su prije bili ukočeni, postali su veoma gipki, pregibajući se kao u malog djeteta kako im odgovara, ovamo i onamo.
Zato, braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu i slavu. Onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio pred anđelima. Molite za njega, kao što je od nas prije tražio, i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti. Amen.

brat Ilija, grešnik
Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah, snalazi i vas, jer se udaljio tješitelj, i koji nas je kao jaganjce nosio u svom naručju, otputovao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove; on koji je Jakova učio zakonu života i stege, a Izraelu ostavio zavjet mira. Zbog njega bi se trebalo veoma radovati, ali se moramo žalostiti mi koje u njegovoj odsutnosti okružuje tama i smrtni zavija mrak. To je za sve gubitak, a za mene izvanredna bol, jer me ostavio u tmini opterećenog mnogim brigama i pritisnutog bezbrojnim nevoljama. Zato vas zaklinjem: žalostite se, braćo, sa mnom, i ja sam pun tuge i s vama se žalostim, jer smo siročad, oca nemamo i ugasila nam svjetlost vida očinjeg.
Da, uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko od nas. Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla, koji obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira. To je i učinio kao pravo Sunce. Onaj koji se rađa s visine obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju ognjem svoje ljubavi: propovijedajući kraljevstvo Božje i obraćajući srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu pripravljao je Gospodinu novi narod. Ime mu se pročulo do dalekih otoka i divile su se sve zemlje predivnim djelima njegovim.
Stoga se nemojte, sinovi i braćo, prekomjerno žalostiti, jer će nas Bog, otac sirota, tješiti svojom svetom utjehom, a ako plačete, braćo, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je prešao iz smrti u život. Radujte se jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima je oprostio grijehe koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.
A nakon što sam ovo rekao, javljam vam veliku radost i novo čudo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim na Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Nedugo prije smrti brat i otac naš pojavio se razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su naime ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala. A njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv. Dok je duh njegov još živio u tijelu, ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja, nego prezreno lice njegovo, i nije na njemu bilo uda koji ne bi bio mnogo trpio. Poradi grčenja živaca udovi su mu se bili ukočili, kao što biva mrtvom tijelu, ali poslije svoje smrti izgledao je prekrasan, čudnovatim se sjajem zarumenio, na radost onih koji su ga vidjeli. A udovi, koji su prije bili ukočeni, postali su veoma gipki, pregibajući se kao u malog djeteta kako im odgovara, ovamo i onamo.
Zato, braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu i slavu. Onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio pred anđelima. Molite za njega, kao što je od nas prije tražio, i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti. Amen.

brat Ilija, grešnik

Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah, snalazi i vas, jer se udaljio tješitelj, i koji nas je kao jaganjce nosio u svom naručju, otputovao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove; on koji je Jakova učio zakonu života i stege, a Izraelu ostavio zavjet mira. Zbog njega bi se trebalo veoma radovati, ali se moramo žalostiti mi koje u njegovoj odsutnosti okružuje tama i smrtni zavija mrak. To je za sve gubitak, a za mene izvanredna bol, jer me ostavio u tmini opterećenog mnogim brigama i pritisnutog bezbrojnim nevoljama. Zato vas zaklinjem: žalostite se, braćo, sa mnom, i ja sam pun tuge i s vama se žalostim, jer smo siročad, oca nemamo i ugasila nam svjetlost vida očinjeg.
Da, uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko od nas. Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla, koji obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira. To je i učinio kao pravo Sunce. Onaj koji se rađa s visine obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju ognjem svoje ljubavi: propovijedajući kraljevstvo Božje i obraćajući srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu pripravljao je Gospodinu novi narod. Ime mu se pročulo do dalekih otoka i divile su se sve zemlje predivnim djelima njegovim.
Stoga se nemojte, sinovi i braćo, prekomjerno žalostiti, jer će nas Bog, otac sirota, tješiti svojom svetom utjehom, a ako plačete, braćo, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je prešao iz smrti u život. Radujte se jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima je oprostio grijehe koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.
A nakon što sam ovo rekao, javljam vam veliku radost i novo čudo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim na Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Nedugo prije smrti brat i otac naš pojavio se razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su naime ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala. A njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv. Dok je duh njegov još živio u tijelu, ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja, nego prezreno lice njegovo, i nije na njemu bilo uda koji ne bi bio mnogo trpio. Poradi grčenja živaca udovi su mu se bili ukočili, kao što biva mrtvom tijelu, ali poslije svoje smrti izgledao je prekrasan, čudnovatim se sjajem zarumenio, na radost onih koji su ga vidjeli. A udovi, koji su prije bili ukočeni, postali su veoma gipki, pregibajući se kao u malog djeteta kako im odgovara, ovamo i onamo.
Zato, braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu i slavu. Onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio pred anđelima. Molite za njega, kao što je od nas prije tražio, i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti. Amen.
brat Ilija, grešnik

WELCOME  


          The Croatian parish of Sts. Cyril and Methodius and St. Raphael’s is a Roman 
Catholic parish and is part of the Archdiocese of New York. The parish is located in the central part of Manhattan at 502 W 41st Street, New York, NY 10036 , near the entrance to the " Lincoln " tunnel.


          Although as a parish it’s been in existence for a 100 years, it has been in 

this location and under this name since 1974. It was created through the merger

of two parishes, parish of St. Raphael and Croatian parish of St. Cyril and 

Methodius, which was located 10 city blocks north of today's address. The church and the parish is a center of religious and cultural life of the Croatian community of the metropolis and its environs. All liturgies and sacraments are mainly in the Croatian language. In addition to regular sacramental life, within the parish there are folk groups and the school of Croatian language, which proudly bears the name of Blessed Aloysius Stepinac. 


The Croatian parish of STS. CYRIL AND METHODIUS AND ST. RAFAEL gathers Croats from four gathering states, New York, New Jersey, Connecticut and Pennsylvania.


DOBRODOŠLI

 
Hrvatska župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela je rimokatolička župa i dio je 

nadbiskupije New York. Župa je smještena u središnjem dijelu Manhattan na 

adresi 502 w 41st Street, New York, NY 10036, nedaleko od ulaza u „Lincoln“ tunel.

Iako kao župa postoji već 100 godina, na ovome mjestu i pod ovim nazivom postoji 
od 1974. godine. Nastala je spajanjem dviju župa, župe sv. Rafaela i Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda koja se nalazila 10 gradskih blokova sjevernije od današnje adrese. Crkva i župa su središte vjerskog, a i kulturnog života Hrvatske zajednice ove metropole i njegove okolice. Sva liturgijska slavlja i sakramenti su uglavnom na hrvatskom jeziku. Osim redovitog sakramentalnog života, u sklopu župe djeluje i folklorna skupina te škola Hrvatskog jezika koje s ponosom nose ime blaženog kardinala Alojzija Stepinca. 


Hrvatska župa SV. ĆIRILA I METODA I SV. RAFAELA okuplja Hrvate čak četiri savezne države; New York-a, New Jersey-a, Connecticut-a i Pennsylvani-e.




 

Svete mise Holy Masses

Nedjelja Sunday

9:00 a.m. i 11:00 a.m. Hrvatski Croatian

10:00 a.m. Engleski English

Utorak - Subota Tuesday - Saturday

8:00 a.m. Hrvatski Croatian


Krštenja Baptism

Najaviti dva mjeseca unaprijed.

By appointment two months in advance.


Ispovijedi Confessions

Nedjeljom i blagdanima prije misa.

Sundays and Holydays before Mass.


Vjenčanja Weddings

   Najaviti godinu dana unaprijed.

By appointment one year in advance.


Bolesnici Sick calls

U  svako doba. Any time.


Časoslov Liturgy of the hours

     Utorak-Subota Tuesday-Saturday 8:00 a.m.

 

Counter