Loading
15. NEDJELJA KROZ GODINU
Gospodin ih šalje dva po dva
Knjiga Sirahova sadrži retke koji se odnose na način svetosti unutar židovske obitelji. Starozavjetni pisac jasno kaže: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Ovaj odnos prema roditeljima (ocu i majci) u biti oslikava odnos prema Bogu. 
Sv. Pavao u poslanici Kološanima nadopunja starozavjetnog pisca i naglašava kreposti koje pridonose zdravome ozračju u obitelji: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav. Nikad u tome nećemo biti savršeni. No svaki novi dan poklanja čovjeku novu prigodu za rast u tim krepostima ljudskoga zajedništva.
Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Josip se susreće na samom početku s dvije poteškoće ili dva izazova. On mora prihvatiti da dijete nije njegovo, a kasnije s tim djetetom i njegovom majkom mora bježati u Egipat. Josip vjerom prihvaća Božji plan iako mu je mnogo toga nejasno i nepoznato. Samo Bog zna koliko od njegova plana ovisi naše djelovanje bez obzira hoćemo li ili ne vidjeti rezultate naše vjernosti.
Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete.
 Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji.
Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga.
Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg.
Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.

Knjiga Sirahova sadrži retke koji se odnose na način svetosti unutar židovske obitelji. Starozavjetni pisac jasno kaže: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Ovaj odnos prema roditeljima (ocu i majci) u biti oslikava odnos prema Bogu. 
Sv. Pavao u poslanici Kološanima nadopunja starozavjetnog pisca i naglašava kreposti koje pridonose zdravome ozračju u obitelji: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav. Nikad u tome nećemo biti savršeni. No svaki novi dan poklanja čovjeku novu prigodu za rast u tim krepostima ljudskoga zajedništva.
Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Josip se susreće na samom početku s dvije poteškoće ili dva izazova. On mora prihvatiti da dijete nije njegovo, a kasnije s tim djetetom i njegovom majkom mora bježati u Egipat. Josip vjerom prihvaća Božji plan iako mu je mnogo toga nejasno i nepoznato. Samo Bog zna koliko od njegova plana ovisi naše djelovanje bez obzira hoćemo li ili ne vidjeti rezultate naše vjernosti.
Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete.
 Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji.
Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga.
Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg.
Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.Naša nogometna reprezentacija igra finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji!!! 

U evanđeljima postoje dva velika slanja apostola: radi se o prvom, privremenom slanju prije Isusove smrti na križu, i drugom, konačnom slanju, koje slijedi nakon njegova uskrsnuća a prije njegova uzašašća. Naravno ima još puno drugih Isusovih riječi i zgoda, gdje on priprema apostole i učenike na slanje ljudima.

U Markovom evanđelju koje slušamo ove nedjelje, Isus šalje apostole da idu ljudima dva po dva. Oni ne dolaze u vlastito ime, nego po dva, i doduše jer ih sam Isus šalje. Ime apostol znači poslanik. Sam Isus je također poslan od Oca nebeskoga. Ako apostoli dolaze k ljudima po dvojica, time pokazuju da su poslani od Boga po njegovom Sinu koji je postao čovjekom. To dakle što oni navješćuju i što trebaju izvršiti, mora da je nešto važno.

Što su apostoli trebali navijestiti? U evanđelju je rečeno jednostavno: "propovijedali su obraćenje" (Mk 6,12). Obraćenje znači promjena mišljenja. Moderno rečeno ide se za zaokretom prema boljemu. Pri tome se ne ide samo, da se promijene vanjski odnosi ili strukture, nego prije svega srce čovjeka. Poruka o obraćenju koju naviještaju Isus i apostoli, uključuje i odbijanje svega onoga što je zlo i što nas dijeli od Boga i od bližnjega. Ujedno se radi o okrenutosti prema svemu dobru, prije svega k Bogu, koji je izvor dobra.

Koja su djela apostoli trebali ostvariti? I ovdje nam evanđelje ove nedjelje daje izvještaj: radi se o liječenju ljudi od njihovih tjelesnih i duševnih poteškoća. Isus im je dao vlast "nad nečistim dusima" (Mk 6,7). "Izgonili su mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali." (Mk 6,13)

Danas tu službu apostola nastavlja Crkva. Ona treba Kristovu riječ navijestiti ljudima svih naroda i vremena, kao što se kaže u drugom, konačnom slanju apostola (usp. Mk 16,15; Mt 28,19-20). Crkva također ima nalog liječenja, koji ona ispunja prije svega po sakramentima. Na taj način ljudi će biti oslobođeni od grijeha po sakramentu pokore i bit će ojačani sakramentom bolesničkog pomazanja u bolesti koja im je dana kao kušnja. Ipak uvijek iznova Krist Gospodin sam djeluje po svome Svetom Duhu u srcima ljudi. Tako se događa ono veliko, iako mi to prema vani ne opažamo!

To su često naoko male stvari, koje mijenjaju svijet. Dovoljna su dvojica apostola, da bi se ljudima donijela radosna vijest o Božjem kraljevstvu. Upravo vrijeme dopusta i vrijeme odmora pruža nam šansu, da ponovno postanemo pažljivi za ono bitno u našemu životu. Dajmo stoga šansu riječi Božjoj, kako je nalazimo u Svetome pismu i kao što nam je naviješta Crkva. Ta će riječ rasti u našemu srcu ako je vjernički prihvatimo i ako nju razmatramo s ljubavlju. Ona je svjetlo za naš put, i naše će srce biti ispunjeno radošću i nadom.

Tako ćemo biti kao apostoli na putu, jer smo po krštenju i krizmi poslani od Gospodina kao glasnici njegove ljubavi ljudima, kojima baš mi možemo objaviti radosnu poruku po našoj riječi i životu!

fr. Jozo Župić, OFM


WELCOME  


          The Croatian parish of Sts. Cyril and Methodius and St. Raphael’s is a Roman 
Catholic parish and is part of the Archdiocese of New York. The parish is located in the central part of Manhattan at 502 W 41st Street, New York, NY 10036 , near the entrance to the " Lincoln " tunnel.


          Although as a parish it’s been in existence for a 100 years, it has been in 

this location and under this name since 1974. It was created through the merger

of two parishes, parish of St. Raphael and Croatian parish of St. Cyril and 

Methodius, which was located 10 city blocks north of today's address. The church and the parish is a center of religious and cultural life of the Croatian community of the metropolis and its environs. All liturgies and sacraments are mainly in the Croatian language. In addition to regular sacramental life, within the parish there are folk groups and the school of Croatian language, which proudly bears the name of Blessed Aloysius Stepinac. 


The Croatian parish of STS. CYRIL AND METHODIUS AND ST. RAFAEL gathers Croats from four gathering states, New York, New Jersey, Connecticut and Pennsylvania.


DOBRODOŠLI

 
Hrvatska župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela je rimokatolička župa i dio je 

nadbiskupije New York. Župa je smještena u središnjem dijelu Manhattan na 

adresi 502 w 41st Street, New York, NY 10036, nedaleko od ulaza u „Lincoln“ tunel.

Iako kao župa postoji već 100 godina, na ovome mjestu i pod ovim nazivom postoji 
od 1974. godine. Nastala je spajanjem dviju župa, župe sv. Rafaela i Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda koja se nalazila 10 gradskih blokova sjevernije od današnje adrese. Crkva i župa su središte vjerskog, a i kulturnog života Hrvatske zajednice ove metropole i njegove okolice. Sva liturgijska slavlja i sakramenti su uglavnom na hrvatskom jeziku. Osim redovitog sakramentalnog života, u sklopu župe djeluje i folklorna skupina te škola Hrvatskog jezika koje s ponosom nose ime blaženog kardinala Alojzija Stepinca. 


Hrvatska župa SV. ĆIRILA I METODA I SV. RAFAELA okuplja Hrvate čak četiri savezne države; New York-a, New Jersey-a, Connecticut-a i Pennsylvani-e.



 

Svete mise Holy Masses

Nedjelja Sunday

9:00 a.m. i 11:00 a.m. Hrvatski Croatian

10:00 a.m. Engleski English

Utorak - Subota Tuesday - Saturday

8:00 a.m. Hrvatski Croatian


Krštenja Baptism

Najaviti dva mjeseca unaprijed.

By appointment two months in advance.


Ispovijedi Confessions

Nedjeljom i blagdanima prije misa.

Sundays and Holydays before Mass.


Vjenčanja Weddings

   Najaviti godinu dana unaprijed.

By appointment one year in advance.


Bolesnici Sick calls

U  svako doba. Any time.


Časoslov Liturgy of the hours

     Utorak-Subota Tuesday-Saturday 8:00 a.m.

 

Counter