Loading
2. NEDJELJA KROZ GODINU - B
Dođite i vidite!
Knjiga Sirahova sadrži retke koji se odnose na način svetosti unutar židovske obitelji. Starozavjetni pisac jasno kaže: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Ovaj odnos prema roditeljima (ocu i majci) u biti oslikava odnos prema Bogu. 
Sv. Pavao u poslanici Kološanima nadopunja starozavjetnog pisca i naglašava kreposti koje pridonose zdravome ozračju u obitelji: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav. Nikad u tome nećemo biti savršeni. No svaki novi dan poklanja čovjeku novu prigodu za rast u tim krepostima ljudskoga zajedništva.
Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Josip se susreće na samom početku s dvije poteškoće ili dva izazova. On mora prihvatiti da dijete nije njegovo, a kasnije s tim djetetom i njegovom majkom mora bježati u Egipat. Josip vjerom prihvaća Božji plan iako mu je mnogo toga nejasno i nepoznato. Samo Bog zna koliko od njegova plana ovisi naše djelovanje bez obzira hoćemo li ili ne vidjeti rezultate naše vjernosti.
Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete.
 Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji.
Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga.
Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg.
Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.

Knjiga Sirahova sadrži retke koji se odnose na način svetosti unutar židovske obitelji. Starozavjetni pisac jasno kaže: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Ovaj odnos prema roditeljima (ocu i majci) u biti oslikava odnos prema Bogu. 
Sv. Pavao u poslanici Kološanima nadopunja starozavjetnog pisca i naglašava kreposti koje pridonose zdravome ozračju u obitelji: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav. Nikad u tome nećemo biti savršeni. No svaki novi dan poklanja čovjeku novu prigodu za rast u tim krepostima ljudskoga zajedništva.
Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Josip se susreće na samom početku s dvije poteškoće ili dva izazova. On mora prihvatiti da dijete nije njegovo, a kasnije s tim djetetom i njegovom majkom mora bježati u Egipat. Josip vjerom prihvaća Božji plan iako mu je mnogo toga nejasno i nepoznato. Samo Bog zna koliko od njegova plana ovisi naše djelovanje bez obzira hoćemo li ili ne vidjeti rezultate naše vjernosti.
Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete.
 Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji.
Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga.
Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg.
Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.

Evanđelje današnje nedjelje je povijest traženja i nalaženja. Dva čovjeka idealno raspoložena traže Boga. Jedan od njih zvao se Andrija, a obojica su bili Ivanovi učenici. A Ivan je želio biti samo preteča većega koji je trebao doći, i kad je Isus prolazio mimo njih, Ivan je u prisutnosti obojice učenika već po drugi put nazvao njega kao "Jaganjca Božjega" (usp. Iv 1,29.35).  To je probudilo interes ove dvojice učenika i oni su slijedili Isusa. Sam Ivan je skrenuo pažnju na njega. Ovoj dvojici učenika nije bilo jasno što oni zapravo žele. I kad ih je Isus pitao što traže, odgovorili su: "Učitelju, gdje stanuješ" To je više od odgovora zbunjenosti; radi se o istinskom izrazu njihova traženja glede okruženja života i životnog sadržaja onog tajanstvenog učitelja na kojeg je ukazao Ivan. 


Isus ne upotrebljava puno riječi da bi im objasnio tko je i zašto je tu. On ih prijateljski poziva: "Dođite i vidite!" To i čine dvojica učenika i ostali su onaj dan kod njega. Mi ne znamo što su oni čuli od Isusa i što se sve dogodilo toga dana. Očito je Andrijin dojam bio tako dubok, da je poslije toga pozvao svoga brata Šimuna i s osvjedočenjem mu saopćio: "Našli smo Mesiju." Veće priznanje dostojanstva i autoriteta  Isusova ne da se predočiti iz usta jednog pobožnog Židova. Taj Isus je Mesija, tj. Pomazanik, što na grčkom znači "Krist". Kad je Andrija upoznao svoga brata s Isusom, Isus mu obećaje novo ime: On se treba zvati "Petar", Stijena.


Taj prvi susret učenika s Isusom, kako nam prenosi Ivan, podsjeća nas na ono što će prema Matejevu evanđelju bit kao svečana ispovijest vjere Šimuna Petra: Šimun Petar će priznati Isusa riječima "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga", na što će Isus svečano nadovezati i dati mu ime: "A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (Mt 16,18). Ako želimo upoznati Isusa, tada nije dovoljno čitati pametne knjige. Moramo ga nasljedovati da vidimo gdje stanuje. Samo tko dijeli svoj život s njim, upoznat će ga. Gospodin nas poziva da ga pratimo i nasljedujemo: "Dođite i vidite!" Nema pritiska ni nagovaranja, nego poziv za osobno zajedništvo s Kristom, Gospodinom. Upoznajemo ga u vjerničkom čitanju i meditiranju Svetoga pisma, u tihoj i također zajedničkoj molitvi, osobito u klajanju Gospodinu koji je na skriven način prisutan u Svetoj euharistiji pod prilikama kruha. Susrećemo Gospodina uvijek iznova u svakom bratu i sestri. U našim bližnjima smijemo služiti Gospodinu i biti mu blizu. Vjera i ljubav otvaraju naše srce tako da Krista Gospodina sve bolje upoznajemo i učimo ga ljubiti.

A tko bi nam mogao biti od veće pomoći i tko nas može pratiti s puno ljubavi ako ne Marija, njegova Majka? On zna put do Isusa, svoga Sina. On je Otkupitelj svih ljudi, Krist, Gospodin. Njemu trebamo vjerovati; njemu voditi druge ljude, jer on ima riječi života. U tom povjerenju želimo izdržati u dobru i ići našim životnim putem: Bog je s nama, on ima stan među nama i prima nas u ljubavi.

 

fr. Jozo Župić, OFM


 

WELCOME  


          The Croatian parish of Sts. Cyril and Methodius and St. Raphael’s is a Roman 
Catholic parish and is part of the Archdiocese of New York. The parish is located in the central part of Manhattan at 502 W 41st Street, New York, NY 10036 , near the entrance to the " Lincoln " tunnel.


          Although as a parish it’s been in existence for a 100 years, it has been in 

this location and under this name since 1974. It was created through the merger

of two parishes, parish of St. Raphael and Croatian parish of St. Cyril and 

Methodius, which was located 10 city blocks north of today's address. The church and the parish is a center of religious and cultural life of the Croatian community of the metropolis and its environs. All liturgies and sacraments are mainly in the Croatian language. In addition to regular sacramental life, within the parish there are folk groups and the school of Croatian language, which proudly bears the name of Blessed Aloysius Stepinac. 


The Croatian parish of STS. CYRIL AND METHODIUS AND ST. RAFAEL gathers Croats from four gathering states, New York, New Jersey, Connecticut and Pennsylvania.


DOBRODOŠLI

 
Hrvatska župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela je rimokatolička župa i dio je 

nadbiskupije New York. Župa je smještena u središnjem dijelu Manhattan na 

adresi 502 w 41st Street, New York, NY 10036, nedaleko od ulaza u „Lincoln“ tunel.

Iako kao župa postoji već 100 godina, na ovome mjestu i pod ovim nazivom postoji 
od 1974. godine. Nastala je spajanjem dviju župa, župe sv. Rafaela i Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda koja se nalazila 10 gradskih blokova sjevernije od današnje adrese. Crkva i župa su središte vjerskog a i kulturnog života Hrvatske zajednice ove metropole i njegove okolice. Sva liturgijska slavlja i sakramenti su uglavnom na hrvatskom jeziku. Osim redovitog sakramentalnog života, u sklopu župe djeluje i folklorna skupina te škola Hrvatskog jezika koje s ponosom nose ime blaženog kardinala Alojzija Stepinca. 


Hrvatska župa SV. ĆIRILA I METODA I SV. RAFAELA okuplja Hrvate čak četiri savezne države; New York-a, New Jersey-a, Connecticut-a i Pennsylvani-e.



 

Svete mise Holy Masses

Nedjelja Sunday

9:00 a.m. i 11:00 a.m. Hrvatski Croatian

10:00 a.m. Engleski English

Utorak - Subota Tuesday - Saturday

8:00 a.m. Hrvatski Croatian


Krštenja Baptism

Najaviti dva mjeseca unaprijed.

By appointment two months in advance.


Ispovijedi Confessions

Nedjeljom i blagdanima prije misa.

Sundays and Holydays before Mass.


Vjenčanja Weddings

   Najaviti godinu dana unaprijed.

By appointment one year in advance.


Bolesnici Sick calls

U  svako doba. Any time.


Časoslov Liturgy of the hours

     Utorak-Subota Tuesday-Saturday 8:00 a.m.

 

Counter