11. NEDJELJA KROZ GODINU Rast Božjeg kraljevstva Knjiga Sirahova sadrži retke koji se odnose na način svetosti unutar židovske obitelji. Starozavjetni pisac jasno kaže: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Ovaj odnos prema roditeljima (ocu i majci) u biti oslikava odnos prema Bogu. Sv. Pavao u poslanici Kološanima nadopunja starozavjetnog pisca i naglašava kreposti koje pridonose zdravome ozračju u obitelji: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav. Nikad u tome nećemo biti savršeni. No svaki novi dan poklanja čovjeku novu prigodu za rast u tim krepostima ljudskoga zajedništva. Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Josip se susreće na samom početku s dvije poteškoće ili dva izazova. On mora prihvatiti da dijete nije njegovo, a kasnije s tim djetetom i njegovom majkom mora bježati u Egipat. Josip vjerom prihvaća Božji plan iako mu je mnogo toga nejasno i nepoznato. Samo Bog zna koliko od njegova plana ovisi naše djelovanje bez obzira hoćemo li ili ne vidjeti rezultate naše vjernosti. Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji. Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga. Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg. Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati. Knjiga Sirahova sadrži retke koji se odnose na način svetosti unutar židovske obitelji. Starozavjetni pisac jasno kaže: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.“ Ovaj odnos prema roditeljima (ocu i majci) u biti oslikava odnos prema Bogu. Sv. Pavao u poslanici Kološanima nadopunja starozavjetnog pisca i naglašava kreposti koje pridonose zdravome ozračju u obitelji: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, opraštanje, ljubav. Nikad u tome nećemo biti savršeni. No svaki novi dan poklanja čovjeku novu prigodu za rast u tim krepostima ljudskoga zajedništva. Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Josip se susreće na samom početku s dvije poteškoće ili dva izazova. On mora prihvatiti da dijete nije njegovo, a kasnije s tim djetetom i njegovom majkom mora bježati u Egipat. Josip vjerom prihvaća Božji plan iako mu je mnogo toga nejasno i nepoznato. Samo Bog zna koliko od njegova plana ovisi naše djelovanje bez obzira hoćemo li ili ne vidjeti rezultate naše vjernosti. Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji. Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga. Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg. Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.
Svetopisamski tekstovi današnje nedjelje povezani su s
iskustvom rasta i sazrijevanja u prirodi. Rast biljaka i stabala, ali također
životinja i ljudi izvršava se gotovo neprimjetno. Dan za danom prolazi, i brže
nego se opaža, iz male biljke nastaje grm ili stablo. Slično je i s rastom
kraljevstva Božjega, kaže Isus u Evanđelju. Kraljevstvo Božje raste u srcima
ljudi, i tu također ostaje dugo skriveno, dok se malo-pomalo pokazuju njegovi
plodovi i konačno od Boga bude darovano dovršenje u nebu.
Ako Isus u svezi kraljevstva Božjega i ljudskoga života
postavlja takve poredbe, tada nam želi pomoći za dublje razumijevanje važnih
istina. Prije svega to je pogled pun nade na naš život koji nam je ovdje
saopćen: čovjek ne živi uprazno, mi ne idemo samo prema smrti, nego konačno i
istinski prema dovršenju s one strane smrti u vječno Božje kraljevstvo. Tko
vjeruje u Krista i vrši djela ljubavi, on je kao dobro stablo, koje dozrijeva i
donosi plodove za kraljevstvo Božje.
Upravo to pouzdanje iz vjere, koje je utemeljeno na
dubokom povjerenju u Boga, može nas kao kršćane učiniti spremnima i sposobnima,
da ljudima koji su u traženju i koji možda ne vjeruju, saopćimo pravu nadu.
Nijedan čovjek nije isključen iz Božje ljubavi. Bog sam ide grešnicima i zove
ih na obraćenje. Bog želi da svi budu spašeni, i nitko nije zauvijek izgubljen.
Stoga apelira na našu slobodu za dobro, ali nas u tome ne prisiljava.
Osim toga Isus nam
u prispodobi o rastu kraljevstva Božjega pokazuje, kako je važna
strpljivost u našemu životu. Velike stvari ne događaju se jednostavno od danas
na sutra; one trebaju dugu i dobru pripremu. Tko kasnije želi živjeti dobro u
braku i udariti temelj svojoj obitelji, ali isto tako tko dohvaća duhovni poziv
kao svećenik ili đakon, redovnik ili redovnica, taj već puno prije polaže
temelje. Odlučujuće je tu doprinos dobroj obitelji u kojoj djeca doživljavaju
bitnu zaštićenost za svoj život kao i da primaju potrebnu orijentaciju kako u
vjeri u Boga tako i u povezanosti s Crkvom.
Sigurno je da moramo u životu računati i s poteškoćama i
udarcima na dobro. To nas ne treba obeshrabriti, nego naprotiv u nama izazvati
još veću zauzetost i povjerenje u Boga. Ujedno može rasti naša poniznost,
budući da smo iskusili slabost naših vlastitih snaga.
I konačno iz prispodobe Isusove o rastu kraljevstva
Božjega također možemo jasno spoznati da svi mi zajedno idemo našim životnim
putem: svatko treba drugoga, sami smo bespomoćni i posustajemo. Samo smo
zajedno jaki, i to ne iz vlastite snage, nego u povezanosti s Isusom Kristom,
istinskim trsom. On nas nosi i daruje nam život u svojoj riječi i u svojim
sakramentima. Tko traži taj izvor života, bit će u duši nahranjen, neće trpjeti
od gladi i žeđi, budući je sam Bog naša istinska duhovna hrana.
Tako molimo svetu Djevicu i Bogorodicu Mariju za njezin
zagovor kod Boga u svemu onome što je potrebno, da uspijemo na dobrom putu
kraljevstva Božjeg. Njega nam je sam Isus obećao i daruje nam ga. On je naš
pravi život, naše pomirenje i naš mir – sada i u vječnosti.
fra Jozo Župić, OFM WELCOME
The Croatian parish of Sts. Cyril and Methodius and St. Raphael’s is a Roman Catholic parish and is part of the Archdiocese of New York. The parish is located in the central part of Manhattan at 502 W 41st Street, New York, NY 10036 , near the entrance to the " Lincoln " tunnel.
Although as a parish it’s been in existence for a 100 years, it has been in
this location and under this name since 1974. It was created through the merger of two parishes, parish of St. Raphael and Croatian parish of St. Cyril and Methodius, which was located 10 city blocks north of today's address. The church and the parish is a center of religious and cultural life of the Croatian community of the metropolis and its environs. All liturgies and sacraments are mainly in the Croatian language. In addition to regular sacramental life, within the parish there are folk groups and the school of Croatian language, which proudly bears the name of Blessed Aloysius Stepinac.
The Croatian parish of STS. CYRIL AND METHODIUS AND ST. RAFAEL gathers Croats from four gathering states, New York, New Jersey, Connecticut and Pennsylvania.
DOBRODOŠLI
Hrvatska župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela je rimokatolička župa i dio je nadbiskupije New York. Župa je smještena u središnjem dijelu Manhattan na adresi 502 w 41st Street, New York, NY 10036, nedaleko od ulaza u „Lincoln“ tunel.
Iako kao župa postoji već 100 godina, na ovome mjestu i pod ovim nazivom postoji od 1974. godine. Nastala je spajanjem dviju župa, župe sv. Rafaela i Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda koja se nalazila 10 gradskih blokova sjevernije od današnje adrese. Crkva i župa su središte vjerskog, a i kulturnog života Hrvatske zajednice ove metropole i njegove okolice. Sva liturgijska slavlja i sakramenti su uglavnom na hrvatskom jeziku. Osim redovitog sakramentalnog života, u sklopu župe djeluje i folklorna skupina te škola Hrvatskog jezika koje s ponosom nose ime blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
Hrvatska župa SV. ĆIRILA I METODA I SV. RAFAELA okuplja Hrvate čak četiri savezne države; New York-a, New Jersey-a, Connecticut-a i Pennsylvani-e.
|
|
Svete mise Holy Masses
Nedjelja Sunday
9:00 a.m. i 11:00 a.m. Hrvatski Croatian
10:00 a.m. Engleski English
Utorak - Subota Tuesday - Saturday
8:00 a.m. Hrvatski Croatian
Krštenja Baptism
Najaviti dva mjeseca unaprijed.
By appointment two months in advance.
Ispovijedi Confessions
Nedjeljom i blagdanima prije misa.
Sundays and Holydays before Mass.
Vjenčanja Weddings
Najaviti godinu dana unaprijed.
By appointment one year in advance.
Bolesnici Sick calls
U svako doba. Any time.
Časoslov Liturgy of the hours
Utorak-Subota Tuesday-Saturday 8:00 a.m.
|
|
|
|
