17. NEDJELJA KROZ GODINU Što je najvažnije u životu
Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir o kojem Krist danas govori u evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući? Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće? Vratimo se na početke. Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik im reče: „Bit ćete kao bogovi.“ U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost. Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“, htjeli su se na svoj primitivni način natjecati s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli sporazumijevati. Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zemlje i više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom povijesti. Što je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? Nije li se čak i neka emisija zvala „Hrvatski idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva nikad dovoljno… Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni? Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze i nikada dovoljno. Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir o kojem Krist danas govori u evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući? Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće? Vratimo se na početke. Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik im reče: „Bit ćete kao bogovi.“ U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost. Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“, htjeli su se na svoj primitivni način natjecati s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli sporazumijevati. Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zemlje i više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom povijesti. Što je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? Nije li se čak i neka emisija zvala „Hrvatski idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva nikad dovoljno… Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni? Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze i nikada dovoljno. Što je to mir, mir među ljudima? Složit ćemo se da mir nije jednostavno odsustvo rata. U političkom smislu velimo da je potrebno da svijetom vlada pravedan mir. Međutim, je li to mir o kojem Krist danas govori u evanđelju (Lk 10, 1-12.17-20). Naime, on poučava svoje učenike da u koju god kuću uđu najprije reknu: „Mir kući ovoj!“ Što to apostoli trebaju zaželjeti i donijeti svakoj kući? Kakav je to mir i što je to pravi mir uopće? Vratimo se na početke. Biblija slikovito izvješćuje kako je Bog stvorio prve ljude i smjestio ih u vrt u kojem im ništa nije nedostajalo. Ničim nisu bili opterećeni ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Čak su i bili oboje goli, a da nisu osjećali stida. Rekli bismo danas, oni su živjeli u posvemašnjoj ravnoteži na području i duha i tijela. I onda se pojavio crv sumnje, pojavio se nemir. Napasnik im reče: „Bit ćete kao bogovi.“ U čovjeku se rodila žudnja i požuda. Živjeti iznad svojih mogućnosti, tražiti uvijek više, uvijek bolje, tražiti uvijek nove izazove… I dogodilo se ono što se dogodilo. Čovjek je sagriješio. I grijeh je u čovjeka unio duboki nemir, nesreću, nesigurnost. Upravo kako veli Knjiga Mudrosti: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Eto, to je plod grijeha, grijeha koji je uzrok svakom ljudskom nemiru: ljudi ne samo da nisu „postali kao bogovi“, nego su izgubili i ono što su imali i duboko se kajali za svoju nezasitnost i za to što su dopustili da ih napast zavede. Na sličan, slikovit način, vidimo opisanu povijest ljudi koji su htjeli graditi kulu do neba. Živjeli su razmjerno složno i bili su kadri graditi velike građevine. Ali, eto, htjeli su načiniti građevinu „do neba“, htjeli su se na svoj primitivni način natjecati s Bogom, na neki su način opet htjeli „postati kao bogovi“. I opet se povijest neslavno ponovila. Bog im je pobrkao jezike. Tako sada nisu mogli sagraditi tu veliku kulu, ali su u isto vrijeme bili i raspršeni, jer se više nisu mogli sporazumijevati. Nije li povijest prepuna primjera ljudskih nemira i ratova? Toliki su vladari bili i veliki i snažni u svojim zemljama i onda im to nije bilo dovoljno: uvijek su htjeli i više vlasti i više zemlje i više podanika. Tako je bilo ali gotovo sa svim nama poznatim uspješnim vladarima tijekom povijesti. Što je drugo činio Aleksandar Makedonski? Što je činio Julije Cezar? Što su činili svi rimski vladari? Što je drugo radio Karlo Veliki? A Napoleon? A engleski kraljevi koji su stvarali svoje svjetsko carstvo na svih pet kontinenata? Konačno, što drugo čine moderni globalistički osvajači? Nadalje, nisu li Hitlera i Staljina i Musolinija veličali kao božanstva? Ne gledamo li i mi neke današnje veličine kao bogove? Nije li se čak i neka emisija zvala „Hrvatski idol“ ili tako nekako? I nikad mira. Uvijek neki nemir za još više vlasti, a vlasti i bogatstva nikad dovoljno… Za nas je duboko istinita pjesma Petra Preradovića čija prva kitica glasi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije, / Čim željenog cilja se dovreba, / sto mu želja opet iz njeg klije.“ Tu su naši nemiri i tu je izvor naše nesreće. Uvijek iznova žudimo, uvijek iznova tražimo više i više. Žudimo za bogatstvom, za posjedovanjem. Uvijek bolji mobitel, uvijek više odjeće, uvijek noviji modeli automobila ili kućanskih aparata, uvijek veća kuća ili stan, kuća za odmor… Uvijek više novaca. A onda, uvijek više vlasti i utjecaja u užoj i široj obitelji, u općini i u županiji… I – samo kad bismo to htjeli priznati! – sve se to svodi na ono da „budemo kao bogovi“, mali bogovi u kući, u obitelji, na ulici, na cesti, u gradu… A na koncu: mirni? Sretni? Zadovoljni? Nikada. Nemir i nemir. To je prava ovisnost: uvijek nam trebaju veće i veće doze i nikada dovoljno. "Ograda" je postala aktualna riječ. Rade se ograde, da bi se osigurao i zaštitio posjed, da netko izvana ne prodre u naše područje. Na strano i na strance gleda se u pravilu kao na prijetnju, pred kojom se želi zaštititi. Često puta to nije neka okrutnost, koja dopušta da se tako postupa, nego je to nesređen strah pred onim koga se ne poznaje. Ograde nisu podignute samo na granicama zemalja, nego u vlastitoj glavi i u vlastitim srcima. Jedan njemački župnik i pjesnik ovako je formulirao strah pred novim: Upitaj stotinu katolika: što je najvažnije u Crkvi? Oni će ti odgovoriti: Misa. Upitaj stotinu katolika: što je najvažnije u misi? Oni će ti odgovoriti: pretvorba. Kaži stotini katolika: najvažnija u Crkvi je pretvorba. Oni će biti uznemireni: ne, treba ostati kako je! Najkraće, ali dragocjeno pismo apostola Pavla Filemonu, gospodaru roba, je pledoaje za otvaranje granica srca. Bogatom Filemonu pobjegao je rob. U svom bijegu došao je u kontakt s Pavlom. Pavao ga je zavolio, obratio ga je i najradije bi ga zadržao kod sebe kao suradnika, ali Pavao poštuje rimsko pravo i društveni poredak. Onezim, rob koji je i sam postao kršćaninom, vraća se svome gospodaru s Pavlovom preporukom. Pavao moli vlasnika roba, da odbjegloga primi ne više kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga, jer rob je slika Božja i stoga neka prema njemu postupi kao sa bratom. U tekstu koji je ovdje skraćen čitamo također što Pavao piše: "Ako ti je u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni upiši!" (r.18.) U tom literarno – pastoralnom, sjajnom pismu Filemonu otkrivamo o čemu se radi kad se zatvorene granice srca otvore. Pavao se odriče izvršavanja svoje službe koja se sastoji u zapovijedi poslušnosti; on s jedne strane ne zadržava za sebe dobrog i sposobnog suradnika, nego ga šalje tamo, gdje rob pripada. Ipak on ne izručuje jednostavno roba rimskoj praksi kažnjavanja, nego usrdno moleći prosi on kod Filemona da otvori svoje srce. On podsjeća vlasnika roba, da je rob "brat u Gospodinu", jer oboje, gospodar i rob, pripadaju Kristu. Može biti da se na granicama ne drži željenoga prava i reda u željenoj mjeri. Može biti, da se ne zna kako dalje. Može biti da se bojimo prodora kriminala. Isto tako na drugoj strani ograde stoje ljudi. I jer su to ljudi, oni su – kao i mi iskusili na prvoj stranici Biblije da su slika Božja. Što čine slike Božje, koje stoje nasuprot jedni drugima s ove i s one strane ograde? Ne bi li trebalo onima koji povlače ogradu, da bi zaštitili svoju vlastitu sigurnost, jedno sasvim hitno pismo, kako ga je Pavao napisao Filemonu? Također i ljudi s one strane naših ograda su ljubljene sestre i braća.
Ako pogledi susretnu jedan drugoga dva se života mijenjaju. Mi govorimo o "ljubavi na prvi pogled." Jedno drugo gledati u oči, to može utješiti ili povrijediti, uspraviti ili oboriti. Takvu moć mogu imati pogledi! U pogledu se može puno toga izraziti o duši. Koju je snagu morao imati Isusov pogled! Kad je Petar zatajio Isusa, tada u noći uhićenja, na dvoru velikoga svećenika, okrenuo se Isus i njegov je pogled susreo Petra. Nikada više Petar nije mogao zaboraviti taj pogled. Skroz-naskroz taj je pogled prodro u Petra. U tom pogledu nije bilo osude, ni prezira, ni odbacivanja, i upravo stoga je on susreo Petra tako duboko, da je Petar otišao gorko plačući. Zakej se susreće s Isusovim pogledom. To je bit toga tako dirljivoga, tako dragocjenog događaja, kojeg sveti Luka opisuje danas u Evanđelju. Isplati se taj prizor predočiti sebi plastično. U Jerihonu se uokolo govorilo, da putujući rabi sa cijelom četom žena i muževa koji ga prate, dolazi iz Galileje, i da na hodočasničkom putu iz Galileje kroz Jordansku dolinu prolazi kroz Jerihon, grad palama, prije nego ode prema Jeruzalemu. Svi radoznali tiskali su se uz rub puta. Samo jedan ne nalazi dobro mjesto, s kojega bi imao dobar pogled: bogati, rastom maleni Zakej, utjerivač poreza, jedan od najomraženijih muževa zemlje. I pravo je tako, da se ne može progurati naprijed. Ljudi osjećaju prema njemu prezir. Ali on svakako želi vidjeti Isusa. Nešto je u njemu jače od bilo kakvog prezira glede njegova dostojanstva i važnosti: njegova čežnja da u najmanju ruku vidi Isusa. I on čini ono što nijedan generalni direktor danas ne bi učinio, a možda ni biskup!: penje se na stablo i tako pribavlja sebi mjesto s kojega može vidjeti Isusa, pogled koji su mu ljudi uskratili. Čuči među granama i čeka….i tada prolazi Isus. Kako je došao na ideju pogledati gore na stablo? Je li slutio, osjećao, znao, da netko čuči u granama stabla, koji ga je želio svakako vidjeti? Dva su se pogleda susrela. I to što se u tim kratkim trenucima dogodilo, zauvijek je promijenilo Zakejev život. Još prije nego je Isus tražio od njega da brzo siđe sa stabla, njegov tražeći pogled susreo je Zakejevo ranjeno srce. Pogled u kojem nije bilo ništa od prezira, s kojim su ga drugi susretali, niti "odozgo na dolje", niti osuda. Isus je navratio kod Zakeja. Upravo kod toga prezrenog utjerivača poreza kojeg su se (s pravom) plašili! Sve daljnje je poljedica toga Isusova pogleda: Zakej mijenja svoj život. On se trudi ispraviti nepravdu koju je drugima učinio. Što pogledi mogu izvršiti! Evanđelje svima nam kazuje jedno: Tako Isus gleda na mene! Koja nada! Ako pogledi susretnu jedan drugoga dva se života mijenjaju. Mi govorimo o "ljubavi na prvi pogled." Jedno drugo gledati u oči, to može utješiti ili povrijediti, uspraviti ili oboriti. Takvu moć mogu imati pogledi! U pogledu se može puno toga izraziti o duši. Koju je snagu morao imati Isusov pogled! Kad je Petar zatajio Isusa, tada u noći uhićenja, na dvoru velikoga svećenika, okrenuo se Isus i njegov je pogled susreo Petra. Nikada više Petar nije mogao zaboraviti taj pogled. Skroz-naskroz taj je pogled prodro u Petra. U tom pogledu nije bilo osude, ni prezira, ni odbacivanja, i upravo stoga je on susreo Petra tako duboko, da je Petar otišao gorko plačući. Zakej se susreće s Isusovim pogledom. To je bit toga tako dirljivoga, tako dragocjenog događaja, kojeg sveti Luka opisuje danas u Evanđelju. Isplati se taj prizor predočiti sebi plastično. U Jerihonu se uokolo govorilo, da putujući rabi sa cijelom četom žena i muževa koji ga prate, dolazi iz Galileje, i da na hodočasničkom putu iz Galileje kroz Jordansku dolinu prolazi kroz Jerihon, grad palama, prije nego ode prema Jeruzalemu. Svi radoznali tiskali su se uz rub puta. Samo jedan ne nalazi dobro mjesto, s kojega bi imao dobar pogled: bogati, rastom maleni Zakej, utjerivač poreza, jedan od najomraženijih muževa zemlje. I pravo je tako, da se ne može progurati naprijed. Ljudi osjećaju prema njemu prezir. Ali on svakako želi vidjeti Isusa. Nešto je u njemu jače od bilo kakvog prezira glede njegova dostojanstva i važnosti: njegova čežnja da u najmanju ruku vidi Isusa. I on čini ono što nijedan generalni direktor danas ne bi učinio, a možda ni biskup!: penje se na stablo i tako pribavlja sebi mjesto s kojega može vidjeti Isusa, pogled koji su mu ljudi uskratili. Čuči među granama i čeka….i tada prolazi Isus. Kako je došao na ideju pogledati gore na stablo? Je li slutio, osjećao, znao, da netko čuči u granama stabla, koji ga je želio svakako vidjeti? Dva su se pogleda susrela. I to što se u tim kratkim trenucima dogodilo, zauvijek je promijenilo Zakejev život. Još prije nego je Isus tražio od njega da brzo siđe sa stabla, njegov tražeći pogled susreo je Zakejevo ranjeno srce. Pogled u kojem nije bilo ništa od prezira, s kojim su ga drugi susretali, niti "odozgo na dolje", niti osuda. Isus je navratio kod Zakeja. Upravo kod toga prezrenog utjerivača poreza kojeg su se (s pravom) plašili! Sve daljnje je poljedica toga Isusova pogleda: Zakej mijenja svoj život. On se trudi ispraviti nepravdu koju je drugima učinio. Što pogledi mogu izvršiti! Evanđelje svima nam kazuje jedno: Tako Isus gleda na mene! Koja nada! Što je najvažnije u životu? Je li to zdravlje, moć,
bogatstvo, užitak ili ima još nešto drugo, važnije, za što se isplati živjeti i
što bi moglo našemu životu na zemlji dati smisao.
Kad je Salomon postao kralj nakon smrti svoga oca
Davida, molio je Boga za ono bitno, o čemu ovisi ne samo život jednoga kralja.
I premda je Salomon sada imao osobitu službu vlasti koja je njemu uistinu
dopuštala sve, što je želio, prepoznao
je da bi bilo ludo i ispod svakog dostojanstva čovjeka i kralja, ako bi se
jednostavno ponašao kao mnogi drugi vladari prije njega i oko njega. Ovi su se
brinuli manje za dobro povjerenih im ljudi, a puno više za jačanje i učvršćenje
vlastite pozicije vlasti a time povezano i osobne zemaljske koristi. Dobro je prisjetiti se povijesne pozadine današnjega evanđeoskoga prizora. Naime, ako je muž ostavi ženu bez potomstva, tada je njegov brat dužan uzeti je sebi za ženu i na taj način preuzeti odgovornost i skrb za udovicu. Unutar takvog zakonskog okvira smješta se današnja pomalo neobična evanđeoska zgoda. Saduceji, koji tvrde da nema uskrsnuća, postavljaju Isusu pitanje o tome komu će o uskrsnuću pripasti žena koja je imala sedmoro braće za svoje muževe i nijedan od njih nije ostavio potomstvo. Možda nam izgleda neobično da su se ljudi u Isusovo vrijeme prepirali oko uskrsnuća mrtvih. Međutim, u to vrijeme mnogi Isusovi suvremenici nisu vjerovali u osobno uskrsnuće. Mogućnost nastavka života vidjeli su isključivo u svome potomstvu. Postojala je, doduše, nada da se Božja vjernost proteže onkraj smrti i da obuhvaća osobni život pojedinca, ali u takvo nešto mnogi nisu vjerovali. U opisanom slučaju koji Isus treba razriješiti ne radi se toliko o istinskom sučeljavanju i raspravi, nego se želi protivničko stajalište učiniti smiješnim. Pitanje kojemu će od sedmorice braće o uskrsnuću pripasti žena, treba zbuniti, uvesti u nepriliku. Na vječni život primjenjuju se predodžbe iz našega svijeta, i te odveć ljudske predodžbe trebaju potvrditi nemogućnost uskrsnuća mrtvih. I za naše skeptične suvremenike čini se nemogućim zamisliti ponovno oživljava-nje mrtvih, odnosno, ljudske tjelesnosti. Nije li čitava ta zamisao o uskrsnuću mrtvih smiješna i nemoguća, plod čiste fantastike? Isus odgovara: “Djeca se ovoga svijeta žene i udaju. Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti će se ženiti niti udavati”. Ali ne zbog toga što bi ženidba bila po sebi nešto manje vrijedno, nego zato što ženiti se i udavati pripada ljudskom životu u prostoru i vremenu, u povijesti, ali ne i vječnom životu u kojemu je ljudska povijest dosegnula svoj konačni cilj. Isto tako, budućem životu ne pripada više ni smrt, jer je u drugom svijetu smrt pobijeđena. Protivnici vjere u uskrsnuće pogrešno su postavili pitanje. Oni su pitali kako uskrsnuli život izgleda. Nisu pitali o Bogu. I tako su promašili temu. Ispravan pristup temi zagrobnoga život jest pitanje tko je Bog. U povezanosti s tim pitanjem nastala je nada u uskrsnuće. Ta nada oslanja se na Božju vjernost. Bog je Bog živih i mrtvih. Na koji će način Bog potvrditi svoju vjernost i prema mrtvima, nama ljudima nije lako zamisliti. A to i nije nužno. Vjera polaže svoju nadu u Boga čije mogućnosti ne možemo ni zamisliti. Vjera pušta da Bog bude Bog! Kada bi Boga pokušali ograničiti samo na ono što mi ljudi možemo zamisliti i sebi predočiti, tada Bog više ne bi bio Bog. Bio bi neki ljudski konstrukt. Uostalom, zbog čega bi se sve ono što je uopće moguće zamisliti i ostvariti, trebalo ravnati prema našim ljudskim sposobnostima zamišljanja! Vjernik se oslanja na Božju vjernost, a Bog ispunja ljudsku nadu. Svako euharistijsko slavlje jest slavlje Isusove smrti i uskrsnuća. Na njemu je Bog pokazao što može učiniti u svojoj vjernosti životu. Isusovo uskrsnuće je Božji odgovor na ljubav koja daruje samu sebe. I svake nedjelje slavimo stvarnost uskrsnuća mrtvih koja je već započela i koja nas poziva na uskrisavanje prije smrti. Dobro je prisjetiti se povijesne pozadine današnjega evanđeoskoga prizora. Naime, ako je muž ostavi ženu bez potomstva, tada je njegov brat dužan uzeti je sebi za ženu i na taj način preuzeti odgovornost i skrb za udovicu. Unutar takvog zakonskog okvira smješta se današnja pomalo neobična evanđeoska zgoda. Saduceji, koji tvrde da nema uskrsnuća, postavljaju Isusu pitanje o tome komu će o uskrsnuću pripasti žena koja je imala sedmoro braće za svoje muževe i nijedan od njih nije ostavio potomstvo. Možda nam izgleda neobično da su se ljudi u Isusovo vrijeme prepirali oko uskrsnuća mrtvih. Međutim, u to vrijeme mnogi Isusovi suvremenici nisu vjerovali u osobno uskrsnuće. Mogućnost nastavka života vidjeli su isključivo u svome potomstvu. Postojala je, doduše, nada da se Božja vjernost proteže onkraj smrti i da obuhvaća osobni život pojedinca, ali u takvo nešto mnogi nisu vjerovali. U opisanom slučaju koji Isus treba razriješiti ne radi se toliko o istinskom sučeljavanju i raspravi, nego se želi protivničko stajalište učiniti smiješnim. Pitanje kojemu će od sedmorice braće o uskrsnuću pripasti žena, treba zbuniti, uvesti u nepriliku. Na vječni život primjenjuju se predodžbe iz našega svijeta, i te odveć ljudske predodžbe trebaju potvrditi nemogućnost uskrsnuća mrtvih. I za naše skeptične suvremenike čini se nemogućim zamisliti ponovno oživljava-nje mrtvih, odnosno, ljudske tjelesnosti. Nije li čitava ta zamisao o uskrsnuću mrtvih smiješna i nemoguća, plod čiste fantastike? Isus odgovara: “Djeca se ovoga svijeta žene i udaju. Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti će se ženiti niti udavati”. Ali ne zbog toga što bi ženidba bila po sebi nešto manje vrijedno, nego zato što ženiti se i udavati pripada ljudskom životu u prostoru i vremenu, u povijesti, ali ne i vječnom životu u kojemu je ljudska povijest dosegnula svoj konačni cilj. Isto tako, budućem životu ne pripada više ni smrt, jer je u drugom svijetu smrt pobijeđena. Protivnici vjere u uskrsnuće pogrešno su postavili pitanje. Oni su pitali kako uskrsnuli život izgleda. Nisu pitali o Bogu. I tako su promašili temu. Ispravan pristup temi zagrobnoga život jest pitanje tko je Bog. U povezanosti s tim pitanjem nastala je nada u uskrsnuće. Ta nada oslanja se na Božju vjernost. Bog je Bog živih i mrtvih. Na koji će način Bog potvrditi svoju vjernost i prema mrtvima, nama ljudima nije lako zamisliti. A to i nije nužno. Vjera polaže svoju nadu u Boga čije mogućnosti ne možemo ni zamisliti. Vjera pušta da Bog bude Bog! Kada bi Boga pokušali ograničiti samo na ono što mi ljudi možemo zamisliti i sebi predočiti, tada Bog više ne bi bio Bog. Bio bi neki ljudski konstrukt. Uostalom, zbog čega bi se sve ono što je uopće moguće zamisliti i ostvariti, trebalo ravnati prema našim ljudskim sposobnostima zamišljanja! Vjernik se oslanja na Božju vjernost, a Bog ispunja ljudsku nadu. Svako euharistijsko slavlje jest slavlje Isusove smrti i uskrsnuća. Na njemu je Bog pokazao što može učiniti u svojoj vjernosti životu. Isusovo uskrsnuće je Božji odgovor na ljubav koja daruje samu sebe. I svake nedjelje slavimo stvarnost uskrsnuća mrtvih koja je već započela i koja nas poziva na uskrisavanje prije smrti.
rije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah, snalazi i vas, jer se udaljio tješitelj, i koji nas je kao jaganjce nosio u svom naručju, otputovao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove; on koji je Jakova učio zakonu života i stege, a Izraelu ostavio zavjet mira. Zbog njega bi se trebalo veoma radovati, ali se moramo žalostiti mi koje u njegovoj odsutnosti okružuje tama i smrtni zavija mrak. To je za sve gubitak, a za mene izvanredna bol, jer me ostavio u tmini opterećenog mnogim brigama i pritisnutog bezbrojnim nevoljama. Zato vas zaklinjem: žalostite se, braćo, sa mnom, i ja sam pun tuge i s vama se žalostim, jer smo siročad, oca nemamo i ugasila nam svjetlost vida očinjeg.
Da, uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko od nas. Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla, koji obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira. To je i učinio kao pravo Sunce. Onaj koji se rađa s visine obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju ognjem svoje ljubavi: propovijedajući kraljevstvo Božje i obraćajući srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu pripravljao je Gospodinu novi narod. Ime mu se pročulo do dalekih otoka i divile su se sve zemlje predivnim djelima njegovim.
Stoga se nemojte, sinovi i braćo, prekomjerno žalostiti, jer će nas Bog, otac sirota, tješiti svojom svetom utjehom, a ako plačete, braćo, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je prešao iz smrti u život. Radujte se jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima je oprostio grijehe koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.
A nakon što sam ovo rekao, javljam vam veliku radost i novo čudo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim na Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Nedugo prije smrti brat i otac naš pojavio se razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su naime ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala. A njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv. Dok je duh njegov još živio u tijelu, ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja, nego prezreno lice njegovo, i nije na njemu bilo uda koji ne bi bio mnogo trpio. Poradi grčenja živaca udovi su mu se bili ukočili, kao što biva mrtvom tijelu, ali poslije svoje smrti izgledao je prekrasan, čudnovatim se sjajem zarumenio, na radost onih koji su ga vidjeli. A udovi, koji su prije bili ukočeni, postali su veoma gipki, pregibajući se kao u malog djeteta kako im odgovara, ovamo i onamo.
Zato, braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu i slavu. Onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio pred anđelima. Molite za njega, kao što je od nas prije tražio, i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti. Amen.
brat Ilija, grešnik
Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah, snalazi i vas, jer se udaljio tješitelj, i koji nas je kao jaganjce nosio u svom naručju, otputovao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove; on koji je Jakova učio zakonu života i stege, a Izraelu ostavio zavjet mira. Zbog njega bi se trebalo veoma radovati, ali se moramo žalostiti mi koje u njegovoj odsutnosti okružuje tama i smrtni zavija mrak. To je za sve gubitak, a za mene izvanredna bol, jer me ostavio u tmini opterećenog mnogim brigama i pritisnutog bezbrojnim nevoljama. Zato vas zaklinjem: žalostite se, braćo, sa mnom, i ja sam pun tuge i s vama se žalostim, jer smo siročad, oca nemamo i ugasila nam svjetlost vida očinjeg.
Da, uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko od nas. Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla, koji obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira. To je i učinio kao pravo Sunce. Onaj koji se rađa s visine obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju ognjem svoje ljubavi: propovijedajući kraljevstvo Božje i obraćajući srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu pripravljao je Gospodinu novi narod. Ime mu se pročulo do dalekih otoka i divile su se sve zemlje predivnim djelima njegovim.
Stoga se nemojte, sinovi i braćo, prekomjerno žalostiti, jer će nas Bog, otac sirota, tješiti svojom svetom utjehom, a ako plačete, braćo, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je prešao iz smrti u život. Radujte se jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima je oprostio grijehe koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.
A nakon što sam ovo rekao, javljam vam veliku radost i novo čudo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim na Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Nedugo prije smrti brat i otac naš pojavio se razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su naime ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala. A njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv. Dok je duh njegov još živio u tijelu, ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja, nego prezreno lice njegovo, i nije na njemu bilo uda koji ne bi bio mnogo trpio. Poradi grčenja živaca udovi su mu se bili ukočili, kao što biva mrtvom tijelu, ali poslije svoje smrti izgledao je prekrasan, čudnovatim se sjajem zarumenio, na radost onih koji su ga vidjeli. A udovi, koji su prije bili ukočeni, postali su veoma gipki, pregibajući se kao u malog djeteta kako im odgovara, ovamo i onamo.
Zato, braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu i slavu. Onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio pred anđelima. Molite za njega, kao što je od nas prije tražio, i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti. Amen.
brat Ilija, grešnik
Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah, snalazi i vas, jer se udaljio tješitelj, i koji nas je kao jaganjce nosio u svom naručju, otputovao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove; on koji je Jakova učio zakonu života i stege, a Izraelu ostavio zavjet mira. Zbog njega bi se trebalo veoma radovati, ali se moramo žalostiti mi koje u njegovoj odsutnosti okružuje tama i smrtni zavija mrak. To je za sve gubitak, a za mene izvanredna bol, jer me ostavio u tmini opterećenog mnogim brigama i pritisnutog bezbrojnim nevoljama. Zato vas zaklinjem: žalostite se, braćo, sa mnom, i ja sam pun tuge i s vama se žalostim, jer smo siročad, oca nemamo i ugasila nam svjetlost vida očinjeg.
Da, uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko od nas. Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla, koji obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira. To je i učinio kao pravo Sunce. Onaj koji se rađa s visine obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju ognjem svoje ljubavi: propovijedajući kraljevstvo Božje i obraćajući srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu pripravljao je Gospodinu novi narod. Ime mu se pročulo do dalekih otoka i divile su se sve zemlje predivnim djelima njegovim.
Stoga se nemojte, sinovi i braćo, prekomjerno žalostiti, jer će nas Bog, otac sirota, tješiti svojom svetom utjehom, a ako plačete, braćo, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je prešao iz smrti u život. Radujte se jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima je oprostio grijehe koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.
A nakon što sam ovo rekao, javljam vam veliku radost i novo čudo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim na Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Nedugo prije smrti brat i otac naš pojavio se razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su naime ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala. A njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv. Dok je duh njegov još živio u tijelu, ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja, nego prezreno lice njegovo, i nije na njemu bilo uda koji ne bi bio mnogo trpio. Poradi grčenja živaca udovi su mu se bili ukočili, kao što biva mrtvom tijelu, ali poslije svoje smrti izgledao je prekrasan, čudnovatim se sjajem zarumenio, na radost onih koji su ga vidjeli. A udovi, koji su prije bili ukočeni, postali su veoma gipki, pregibajući se kao u malog djeteta kako im odgovara, ovamo i onamo.
Zato, braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu i slavu. Onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio pred anđelima. Molite za njega, kao što je od nas prije tražio, i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti. Amen.
brat Ilija, grešnik
WELCOME
The Croatian parish of Sts. Cyril and Methodius and St. Raphael’s is a Roman Catholic parish and is part of the Archdiocese of New York. The parish is located in the central part of Manhattan at 502 W 41st Street, New York, NY 10036 , near the entrance to the " Lincoln " tunnel.
Although as a parish it’s been in existence for a 100 years, it has been in
this location and under this name since 1974. It was created through the merger
of two parishes, parish of St. Raphael and Croatian parish of Sts. Cyril and Ako pogledi susretnu jedan drugoga dva se života mijenjaju. Mi govorimo o "ljubavi na prvi pogled." Jedno drugo gledati u oči, to može utješiti ili povrijediti, uspraviti ili oboriti. Takvu moć mogu imati pogledi! U pogledu se može puno toga izraziti o duši. Koju je snagu morao imati Isusov pogled! Kad je Petar zatajio Isusa, tada u noći uhićenja, na dvoru velikoga svećenika, okrenuo se Isus i njegov je pogled susreo Petra. Nikada više Petar nije mogao zaboraviti taj pogled. Skroz-naskroz taj je pogled prodro u Petra. U tom pogledu nije bilo osude, ni prezira, ni odbacivanja, i upravo stoga je on susreo Petra tako duboko, da je Petar otišao gorko plačući. Zakej se susreće s Isusovim pogledom. To je bit toga tako dirljivoga, tako dragocjenog događaja, kojeg sveti Luka opisuje danas u Evanđelju. Isplati se taj prizor predočiti sebi plastično. U Jerihonu se uokolo govorilo, da putujući rabi sa cijelom četom žena i muževa koji ga prate, dolazi iz Galileje, i da na hodočasničkom putu iz Galileje kroz Jordansku dolinu prolazi kroz Jerihon, grad palama, prije nego ode prema Jeruzalemu. Svi radoznali tiskali su se uz rub puta. Samo jedan ne nalazi dobro mjesto, s kojega bi imao dobar pogled: bogati, rastom maleni Zakej, utjerivač poreza, jedan od najomraženijih muževa zemlje. I pravo je tako, da se ne može progurati naprijed. Ljudi osjećaju prema njemu prezir. Ali on svakako želi vidjeti Isusa. Nešto je u njemu jače od bilo kakvog prezira glede njegova dostojanstva i važnosti: njegova čežnja da u najmanju ruku vidi Isusa. I on čini ono što nijedan generalni direktor danas ne bi učinio, a možda ni biskup!: penje se na stablo i tako pribavlja sebi mjesto s kojega može vidjeti Isusa, pogled koji su mu ljudi uskratili. Čuči među granama i čeka….i tada prolazi Isus. Kako je došao na ideju pogledati gore na stablo? Je li slutio, osjećao, znao, da netko čuči u granama stabla, koji ga je želio svakako vidjeti? Dva su se pogleda susrela. I to što se u tim kratkim trenucima dogodilo, zauvijek je promijenilo Zakejev život. Još prije nego je Isus tražio od njega da brzo siđe sa stabla, njegov tražeći pogled susreo je Zakejevo ranjeno srce. Pogled u kojem nije bilo ništa od prezira, s kojim su ga drugi susretali, niti "odozgo na dolje", niti osuda. Isus je navratio kod Zakeja. Upravo kod toga prezrenog utjerivača poreza kojeg su se (s pravom) plašili! Sve daljnje je poljedica toga Isusova pogleda: Zakej mijenja svoj život. On se trudi ispraviti nepravdu koju je drugima učinio. Što pogledi mogu izvršiti! Evanđelje svima nam kazuje jedno: Tako Isus gleda na mene! Koja nada!
Methodius, which was located 10 city blocks north of today's address. The church and the parish is a center of religious and cultural life of the Croatian community of the metropolis and its environs. All liturgies and sacraments are mainly in the Croatian language. In addition to regular sacramental life, within the parish there are folk groups and the school of Croatian language, which proudly bears the name of Blessed Aloysius Stepinac.
The Croatian parish of STS. CYRIL AND METHODIUS AND ST. RAFAEL gathers Croats from four gathering states, New York, New Jersey, Connecticut and Pennsylvania.
DOBRODOŠLI
Hrvatska župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela je rimokatolička župa i dio je
nadbiskupije New York. Župa je smještena u središnjem dijelu Manhattan na
adresi 502 w 41st Street, New York, NY 10036, nedaleko od ulaza u „Lincoln“ tunel.
Iako kao župa postoji već 100 godina, na ovome mjestu i pod ovim nazivom postoji od 1974. godine. Nastala je spajanjem dviju župa, župe sv. Rafaela i Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda koja se nalazila 10 gradskih blokova sjevernije od današnje adrese. Crkva i župa su središte vjerskog, a i kulturnog života Hrvatske zajednice ove metropole i njegove okolice. Sva liturgijska slavlja i sakramenti su uglavnom na hrvatskom jeziku. Osim redovitog sakramentalnog života, u sklopu župe djeluje i folklorna skupina te škola Hrvatskog jezika koje s ponosom nose ime blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
Hrvatska župa SV. ĆIRILA I METODA I SV. RAFAELA okuplja Hrvate čak četiri savezne države; New York-a, New Jersey-a, Connecticut-a i Pennsylvani-e.
|
|
Svete mise Holy Masses
Nedjelja Sunday
9:00 a.m. i 11:00 a.m. Hrvatski Croatian
10:00 a.m. Engleski English
Utorak - Subota Tuesday - Saturday
8:00 a.m. Hrvatski Croatian
Krštenja Baptism
Najaviti dva mjeseca unaprijed.
By appointment two months in advance.
Ispovijedi Confessions
Nedjeljom i blagdanima prije misa.
Sundays and Holydays before Mass.
Vjenčanja Weddings
Najaviti godinu dana unaprijed.
By appointment one year in advance.
Bolesnici Sick calls
U svako doba. Any time.
Časoslov Liturgy of the hours
Utorak-Subota Tuesday-Saturday 8:00 a.m.
|
|
|
|
